Tablet, Mobilni telefon, iPad, Playstation, Nintendo, Facebook, Instagram…Ovo su samo neke od stvari od kojih su naša djeca zavisna. Sve one dijele jednu zajedničku osobinu, a to je trenutno zadovoljstvo.
Pitanje koje se samo po sebi nameće je da li one kreiraju društvo ljudi koji odustaju na prvi znak dosade?
Ono što sa sigurnošću mogu tvrditi je da je rad sa djecom istovremeno i najzahvalniji i najzahtevniji, a samim tim i najveći izazov za jednog trenera. Jer, podučavati dosta djece sa toliko različitih karaktera je svakako velika obaveza, ali i čast.
Rad sa djecom podrazumijeva, više ili manje, i rad sa roditeljima, tako da sam upoznao i različite tipove roditelja. Dok su neki roditelji, više ili manje, u “vojničkom” stilu odgajanja svoje djece, s druge strane su roditelji “slobodnog duha” koji dozvoljavaju svojoj djeci potpunu slobodu bez bilo kakvih zabrana.
Pošto borilačka vještina nije “sezonski sport”, imao sam prilike svjedočiti cjelokupnog putovanja koje djete iskusi, od početka do kraja. U većini slučajeva, to se obično odigra ovako:
- Dijete pokaže interesovanje za borilačku vještinu,
- Roditelj pronađe klub u kojem će njegovo dijete vježbati,
- Dijete započne sa vježbanjem borilačke vještine,
- Dijete kaže “ne želim više ići na treninge”,
- Roditelj dozvoli djetetu da prekine i započne novu aktivnost.
Bitno je naglasiti da ne dozvole svi roditelji svojoj djeci da prekinu poslije prvi put izgovorene rečenice “Ne želim da idem na trening”, ali većina roditelja da.
Roditelji, ne bih želeo da budem pogrešno shvaćen, ili da mislite da na bilo koji način Vas osuđujem. I sam sam roditelj jednog četvorogodišnjeg dječaka, tako da u potpunosti razumijem da je zaista teško odoleti zahtjevima svoga djeteta.
Takođe razumijem da ne treba siliti svoje dijete da radi stvari koje on/a ne želi, jer svakako ne postoji ništa ljepše u životu nego vidjeti svoje dijete srećnim.
Ali, u kojem trenutku je potrebno kao roditelj donijeti odluku umjesto svoga djeteta? U današnjem, savremenom, društvu jedina aktivnost djeteta za koju roditelj ima diskreciono pravo da odluči umjesto djeteta je školovanje. Ukoliko dijete kaže “ne želim ići u školu”, roditelj mu/joj nikad neće dozvoliti da prekine i to iz 2 jednostavna razloga:
- Obrazovanje je međunarodna, kulturološko-društvena norma koju svi roditelji prihvataju kao neophodnu za njihovo dijete,
- takav je zakon.
Vjerujem da je najvažnija obaveza roditelja da pruži djetetu mogućnost da postane uspješna odrasla osoba. S’toga se moramo upitati, “što čini odraslu osobu uspješnu u životu?”. Po meni, to su:
- Intelekt,
- Socijalne vještine,
- Karakter.
Intelekt – ne vjerujem da postoji i jedna osoba koja se ne bi sa mnom složila u vezi ovoga. Imati oštar intelekt je izuzetno važno, i isključivo se bazira na činjenici da kako sa godinama naša tijela slabe i postaju sve manje “upotrebljiva”, naši umovi mogu i trebaju ostati “oštri” do kraja života. Jer, poslovi koji se isključivo oslanjaju na um, mogu se obavljati dokle god je um za to sposoban a to je uobičajeno dugo nakon što nas je tijelo “izdalo”. Kao primjer mogu poslužiti profesionalni sportisti koji nastavljaju biti uspješni i nakon završetka svoje sportske karijere. Michael Jordan može poslužiti kao odličan primjer, jer je nastavio sa svojim super uspjehom i dugo nakon što se povukao iz košarke.
Socijalne vještine – razlog za ovaj odgovor je vrlo jednostavan. Mi živimo u društvu gdje je potrebno da uspostavljamo odnose sa drugima kako bismo dobili ono što želimo. Bez obzira da li je to naručivanje jela u restoranu ili intervju za posao, posjedovati sposobnost da efikasno komuniciramo sa drugimo je vrlo važno. Anglosaksonska izreka, koja vjerovatno postoji od početka vremena, “Radi se o tome koga znaš”, je tako tačna da ju je potrebno na fakultetima izučavati još od prvog dana studija. Bez posjedovanja odgovarajućih socijalnih vještina, osoba nikada neće upoznati “prave” ljude i imaće teži put u nalaženju “pravog” posla za sebe (naravno, pod “pravim” ljudima i “pravim” poslom ne podrazumijevam nikakav elitizam i oholost, već ljude u čijem društvu se osoba najbolje osjeća i posao u čijem obavljanju će uživati i pružiti svoj maksimum). Efikasni lideri moraju posjedovati odlične socijalne vještine kako bi njihovi timovi bili motivisani i zadovoljni.
Karakter – ovo sam sa razlogom sačuvao za kraj. Po mom mišljenju, snažan karakter je najvažnija osobina koju osoba mora posjedovati da bi u bilo čemu bila uspješna. Osjećam, na žalost, da u današnje vrijeme važnost ove osobine polako blijedi iz misli roditelja.
Izgleda da većina roditelja najviše svog vremena i energije fokusira na razvijanju kod svoje djece ove prve dvije osobine, intelekt kroz obrazovanje (formalno i neformalno) i socijalnih vještina kroz kolektivne aktivnosti djeteta sa drugom djecom, i da u potpunosti zaboravljaju potrebu razvijanja karaktera svoga djeteta. Dijete je potrebno da uči školsko gradivo i dobija dobre ocjene, učestvuje u školskim takmičenjima iz matematike, fizike, ide na privatne časove stranih jezika i sl. To dijete će istovremeno biti i dio košarkaškog, fudbalskog i/ili plesnog tima i sl. Takođe, često se dešava da se većina ovih aktivnosti odvija u isto vrijeme.
Ne želim biti pogrešno shvaćen jer sve ove aktivnosti su bitne i dobrodošle u razvoju djeteta. Ali, kada ćemo zastati na trenutak i upitati se koja je aktivnost najbolja za budućnost mog djeteta? Koja aktivnost izgrađuje karakter moga djeteta i uči ga životnim lekcijama? Kako ja to vidim, za 99% djece, sport ispunjava dvije oblasti njihovog života, zabavu i socijalizaciju. Oni nauče važnu životnu lekciju timskog rada, ali koliki dio igre je da većina u timu pruža podršku jednoj ili za dvema “zvijezdama tima” na koje trener/ica računa da može donijeti pobjedu na utakmici?
Manje od 1% onih koji zaista i stvore sportsku karijeru, još uvijek trebaju posjedovati solidan intelekt za trenutak kada je i prekinu.
Uspjeh je nemoguć bez posjedovanja jakog karaktera. Upornost, istrajnost i snažna radna etika su dio nekoga ko posjeduje jak karakter.
Kako razvijati jak karakter kod djece? Odgovor je jednostavan.
Karakter se gradi i jača kroz proživljavanje teškoća i prolaskom kroz neugodne situacije. Karakter ne stvaramo radeći ono što nam je prijatno. Karakater se ne stvara kroz zabavu. Karakter se gradi držeći se jedne stvari duži vremenski period iako si svestan da to nije zabavno. Karakter se gradi postavljanjem drugih ispred sebe, jer stavljanje drugih ispred sebe je karakteristika jakog, a ne kao što se često pogrešno smatra slabog karaktera. I, iznad svega treba biti svjestan da je kreiranje jakog karaktera jedan dug i često mukotrpan proces samorazvoja.
Argumenat roditelja može biti da oni izgrađuju karakter svoga djeteta zadržavajući ga u jednom sportu duži vremenski period. Složio bih se sa time ukoliko dijete proživljava trenutke kada želi da prekine ili ne misli da je bavljenje određenim sportom zabavno sve vrijeme. Jer, aktivnost koja je ugodna i zabavna svo vrijeme ne može graditi karakter.
Kao što sam već i spomenuo, djeca često imaju dosta gust dnevni raspored aktivnosti u koje su uključeni. Preporučujem roditeljima da zastanu na trenutak i pogledaju raspored aktivnosti svoje djece iz ptičije perspektive. Poslijednje što svaki roditelj želi je da preoptereti svoje dijete aktivnostima koje ne donose ništa dobro njegovom/njenom razvoju.
Stoga preporučujem da koraci koje roditelji trebaju preduzeti kada određuju aktivnosti svoje djece budu:
- kreirati listu aktivnosti zasnovanu na “Faktoru Uticaja na Razvoj Djeteta” (DIF – Development Impact Factor);
- izvršiti kategorizaciju svih aktivnosti na osnovu Intelekta, Socijalnih vještina i Karaktera (neke aktivnosti će uticati na razvoj više od jedne osobine);
- izaberati aktivnost svome djetetu na osnovu svih osobina i najvišem “Faktoru Uticaja na Razvoj Djeteta”.
Tabelarni prikaz nekih od najčešćih aktivnosti djeteta rangiranih na osnovu DIF-a i 3 glavne osobine koje treba kod njega/nje razvijati
Da je svijet savršen, dijete bi se bavilo samo aktivnostima koje imaju visoko razvijen “Faktor Uticaja na Razvoj Djeteta” (DIF). Ali, život nije samo u obavljanju logički ispravnih stvari. Vrlo je važno izdvojiti vrijeme i uživati u životu uz razumjevanje da se potpuno zadovoljstvo postiže kada većinu svojih odluka zasnivamo na dugoročnom razmišljanju. Najbolje je stoga da svoju djecu podučavamo ovom vrlo važnom načinu razmišljanja tako da ne žive živote zasnovane na kratkoročnim trenucima sreće.
Na kraju, roditelji su ti koji ipak žele najbolje za svoju djecu. Naša najveća obaveza i odgovornost kao roditelja, je da izvedemo i zadržimo svoju djecu na “pravom putu” dok ne odrastu. To ne znači da roditelji trebaju određivati umjesto djece čime će se oni baviti kada odrastu, već im samo pomoći u tome da taj izbor bude ispravan. Odluke koje kao roditelji svakodnevno donosimo, ili ih drže na njihovom “putu do uspjeha” ili ne. Biće trenutaka kada djete neće biti sretno. Ali, ukoliko roditelji sve što rade u vezi svojeg djeteta budu radili iz ljubavi, djete će na kraju razumijeti i cijeniti svoje roditelje zbog pružene solidne osnove za život. Ponekad je dobro staviti emocije po strani i koristitivši logiku odraslih donijeti najbolju odluku za svoje djete.
Autor: Majstor Bronson Ko
preveo i uredio: Zoran Nedić
fotografije: Arhiva Taekwondo Kluba AKADEMAC
link ka originalnom tekstu:
http://www.thekoma.com/blog/when-should-we-allow-our-children-to-quit/
