Oktobar. Četvrtak veče…
Trening. Već na samom početku nestala je struja. Pogledam kroz prozor. Cio blok je u mraku. Ulična rasvjeta radi i pod njenom slabom svjetlošću u sali se naziru siluete prisutnih. Sala je puna i iako u djeliću sekunde već vidim u glavi paniku, vrisku, smijeh…opšti haos, osjećam da to toga neće doći. Osjećaj me ne vara. Ipak dobro poznajem mlade ljude i djecu koja vježbaju u klubu. Žamor ne počinje, prisutna je samo zbunjenost. Osjećam je. Kao i trenutak mira i bliskosti. Svjetlošću ekrana mobilnog telefona osvjetljujem prisutne. Svjetlost i moja pribranost ih smiruje. U trenu odlučujem da ipak pokušam održati trening do kraja. Odlazim do osoblja škole sa pitanjem da se upali agregat, misleći da ga škola ima. Ma mora ga imati. Moja naivnost na djelu. Ipak ne odustajem, pa molim za neku svijeću, bar. Dok mi pokušavaju izaći u susret, odlučim se vratiti u salu i zamoliti prisutne da budu strpljivi trenutak-dva, pa ako već ne dobijem pomoć od škole, prekinem trening. Dok sam se vraćao u salu na stepeništu mi se pridružuje čovjek i kreće sa mnom, istovremeno upalivši lampu na svom mobilnom telefonu. Znam da ne radi u školi i prvi put ga vidim ovdje, ali dok sam dolazio na trening primjetio sam ga sa domarom, pa pretpostavljam da mu je prijatelj. Zahvaljujem mu se na pomoći, a reči dopunjujem gestikulacijom ruku. Vidjevši to, on usmjerava svjetlost ka svom licu i mimikom mi objašnjava da je nijem. Na trenutak mi je neprijatno, pa se još više zahvaljujem, osjećajući zbog toga neprijatnost još više, a posebno svojim pokušajem da to sakrijem. Zajedno ulazimo u salu i dok ga molim da malo ostane i obasjava nas, bar dok neko od osoblja škole ne donese neku lampu ili svijeću, objašnjavam prisutnima da ćemo pokušati da nastavimo trening. Ubrzo zatim jedna od tetkica donosi dvije svijeće. Mislio sam da će čovjek tada otići, ali na moju radost nije, tako da smo pod uličnom rasvjetom, svjetlošću dvije svijeće i lampe sa njegovog mobilnog telefona nastavili trening. Iako, sa strane gledano, nije bilo svih uslova za normalni rad, nije me napuštao osjećaj da je ipak sve na svom mjestu. Neobično, ali sam imao osjećaj da su i ostali u sali osjećali isto. Posle nekih dvadesetak minuta struja se vratila i svjetla u sali su se upalila. Prekinuo sam trening i svi smo se spontano okrenuli ka čovjeku sa mobilnim telefonom i na moj znak se poklonili. Čovjek se osmjehom zahvalio i uz pljesak prisutnih napustio salu. Dok sam privodio trening kraju kroz glavu su mi prolazile misli koje su me držale cijele te večeri. Razmišljao sam o tome kako ljudi koji dolaze u klub su mi zaista dragi, od ove večeri još više jer su pristojne, mlade osobe koje se formiraju ili su već formirane, u normalne ljude. Razmišljao sam i o 
tome kako se dobri ljudi mogu naći u trenutku kada ti je njihova pomoć potrebna. Razmišljao sam i o svojoj prvoj zbunjenoj reakciji u kontaktu sa ovim čovjekom i svojim provincijalnim predrasudama, koje su instiktivne iako ne dijelim ljude ni po jednoj osnovi osim na one koji čine dobro i loše, a i tu se može pogriješiti, jer zaista, tko to može dobro procijeniti.
Oktobar. Četvrtak je pri kraju…Jedno veliko iskustvo.
Zoran Nedić
