U novembru je klub, prvi put od osnivanja, nastupio na nekom međunarodnom takmičenju van Crne Gore. Za prvi put smo izabrali da to bude Mostar i turnir Mostar Open. Mostar, lijep Hercegovački grad, koji bi vjerovatnije bio još ljepši da je neki drugi period godine. I pored toga, most, po kojem je grad i dobio ime, ostavlja nas sve bez daha.
Turnir je bio u obe kategorije, i u borbama i u formama. Prvo je počelo takmičenje u formama. Dok smo se spremali za nastup, odmah sam uočio jednog starijeg takmičara koji je uvježbavao svoj. Borilačkim vještinama se bave sve generacije, što je jedna od stvari koja me je i privukla njima. Već neko vrijeme pratim takmičenja u formama i primjetio sam da se takmiče i stariji ljudi, ali ipak jedno je gledati to preko youtube-a, a drugo uživo. Kada je na trenutak napravio pauzu u uvježbavanju forme za nastup, prišao sam mu u želji da ga upoznam. Marin. Dolazi iz Zagreba. Tu je sa unukom koja takođe nastupa na takmičenju. Ima 67 godina i već 20 se bavi taekwondo-om. Oba podatka su me vrlo prijatno iznenadila. Prvi sam već objasnio, ali drugi mi je zaista bio pravo otkrovenje. Marin je počeo da se bavi taekwondo-om sa 47 godina. Sa 47. Pa to je zaista sjajno. U tim godinama, kada na pola svog puta već počinješ sa sumiranjem onoga što si ostvario do tada i kada se uglavnom to ostvareno nadograđuje, Marin je započeo nešto potpuno novo i drugačije. U trenutku kada sam tu svoju misao htio uobličiti u riječi koje bih mu uputio, sudije su prozvale njegovo ime. Kakav je bio nastup?…Gledajući tribinu tokom takmičenja, po aplauzu i bodrenju sam sa velikom sigurnošću znao gdje sedi koja ekipa. Poslije Marinovog nastupa…svi su aplaudirali.
Da li su godine prepreka? Pitajte Marina.
