roditeljski kutak

1. Zašto djeca trebaju vježbati TaeKwonDo?
2. Korisnost borilačkih vještina za socijalizaciju »izopštene« djece, žrtvi vršnjačkog nasilja
3. Kada djeca trebaju započeti sa vježbanjem borilačkih vještina?
4. Kada trebamo dozvoliti našoj djeci da prekinu trenirati?
5. 8.benefita koja djeca dobijaju bavljenjem taekwondo-om

Zašto djeca trebaju vježbati TaeKwonDo?

Prvenstvo Crne Gore u formama (poomsae) - oktobar 2011

Prvenstvo Crne Gore u formama (poomsae) – oktobar 2011

Taekwondo kao borilačka vještina, ali i njen sportski dio, sportska borba (kyorugi) i izvođenje formi (poomsae), pruža dosta djeci u njihovom psihofizičkom razvoju i razvijanju socijalnih vještina.

Savremeni život sa sobom donosi i situacije, pozitivne ili negativne, kojima su djeca u prvom redu izložena. Imajući to u vidu, po djecu se vježbanjem taekwondo-a postiže višestruka korist. To svoje razmišljanje zasnivam na pozitivnim primjerima iz sopstvenog okruženja, ali i primjerima drugih klubova u zemlji i inostranstvu, kao i na naučno-istraživačkim radovima iz oblasti taekwondo-a. Pri tome treba biti realan i reći da se vježbanje i drugih borilačkih vještina može postići sličan efekat. Ali, ovdje bih se zadržao i osvrnuo se samo na benefite od vježbanja taekwondo-a.

polaganje-za-ucenicke-pojaseve-jun-2014

Polaganje za učeničke (geup) pojaseve – jun 2014

Kod djece se kontinualnim bavljenjem taekowondo-om povećava stepen sigurnosti u sebe, što direktno utiče na sposobnost ”samozaštite”. Takođe, kod djece se kroz poštovanje specifične organizacione kulture koja se njeguje u dojang-u (sali), ali i u Klubu u cijelini, razvija osjećaj poštovanja drugih (prije svega roditelja, zatim ostalih odraslih i na kraju druge djece), sposobnost samokontrole, upornost/istrajnost u radu, etičnost, nezavisni, a kasnije (ukoliko dijete izrazi želju da se takmiči) i sportski/takmičarski duh. U slučaju razvijanja sportskog/takmičarskog duha kod djece, važno je napomenuti da se on ne postiže samo učestvovanjem djece na zvaničnim takmičenjima (prvenstvima, kupovima, turnirima) u sportskom dijelu taekwondo-a, već se on može razvijati i u klubu putem raznih igara (posebno u najranijem uzrastu) i internih takmičenja i nadmetanja. Sportski/takmičarski duh je vrlo bitan za razvijanje socijalnih vještina kod djece jer takmičenja i nadmetanja su idealna simulacija realnog života.

1.Montenegro Trophy - septembar 2015

1. Montenegro Trophy, međunarodni turnir u sportskoj borbi (kyorugi) i formama (poomsae) – septembar 2015

Samim tim, korist od bavljenja taekwondo-om, kao i bavljenja bilo kojom drugom borilačkom vještinom, nije samo na ličnom nivou, već je i opštedruštvena. Djeca sa normama i pravilima ponašanja usvojenim u sali za vježbanje, koja istovremeno prihvatanju pravila (najlakše je to putem takmičenja), predstavljaju pozitivan primjer svojim drugovima/ricama u školi i u lokalnoj zajednici. Drugim riječima, djeca koja vježbaju taekwondo ne samo da su socijalno prihvatljivi i nekonfliktni za svoje okruženje, već vremenom i sve korisniji i samim tim potreban/na član/ica zajednice.

Kukkiwon seminar i polaganje za međunarodne crne pojaseve (DAN/POOM zvanja) kod V.Majstora Kwang Bae Lee-a, crni pojas 9.DAN - april 2016

Kukkiwon seminar i polaganje za međunarodne crne pojaseve (DAN/POOM zvanja) kod V.Majstora Kwang Bae Lee-a, crni pojas 9.DAN – april 2016

Takođe, ne treba zanemariti ni činjenicu mogućnost da jednog dana, uz pravilan i stručan rad u Klubu u sportskom dijelu taekwondo-a, može biti stvoren/a potencijalni/a šampion/ka, koji/a bi na lijep način prezentirao/la Crnu Goru u Svijetu. Taekwondo je jedna od najpopularnijih borilačkih vještina u svijetu. Dosta veliku ulogu u toj popularnosti treba zahvaliti i njenom sportskom dijelu. Sportska borba (kyorugi) je od 1988.godine demonstrativni, a od 2000.godine zvanični Olimpijski sport (od Olimpijskih Igara u Londonu 2012.godine je postao i jedan od osnovnih Olimpijskih sportova). Izvođenje formi (poomsae) je od Univerzijade 2009.godine zvanična sportska disciplina, a pitanje je dana kada će postati i Olimpijski sport(nadamo se da će to biti već od Olimpijskih Igara 2024.godine).

8.Mostar Open, međunarodni turnir u sportskoj borbi (kyorugi) i formama (poomsae) - novembar 2016

8.Mostar Open, međunarodni turnir u sportskoj borbi (kyorugi) i formama (poomsae) – novembar 2016

Ispoljavanje samo najboljih osobina kod djece, kako socijalno poželjnih, tako i potrebnih djetetu za njegov samorazvoj, iziskuje kvalitetan i stručan rad od strane trenera, ali i ostalih iskusnih članova/ca kluba (sa dužim “stažom” treniranja i višim pojasem od djeteta), koji su već usvojili određene društveno prihvatljive norme ponašanja. Drugim riječima, Klub čini celinu u kojoj se na treninzima dijete razvija. Pri tome ga ne treba forsirati mimo njegovih mogućnosti, već ih “osjetiti” i prepoznati kako bi se dijete moglo pravilno razvijati.

U narednim tekstovima pokušaću dati dalje uvide u uticaj koji može imati treniranje taekwondo-a na djecu, posmatrano iz raznih drugih aspekata.

Gl. Trener TK “Akademac”
Zoran Z Nedić, crni pojas 4.DAN

vrh strane

 

Korisnost borilačkih vještina za socijalizaciju »izopštene« djece, žrtvi vršnjačkog nasilja

Autor obrađuje problematiku izopštenosti djece iz vršnjačke zajednice, svugdje prisutnu, pa i u Crnoj Gori, kao i mogućnosti poboljšanja psihofizičkog stanja te djece postignuto vježbanjem borilačkih vještina (konkretno taekwondo-a).

Moguće vrijednosti borilačkih vještina za »izopštenu(isključenu)« djecu

Maltretiranje (Bullying) je globalni problem, i J.Koreja nije izuzetak. U ovom tekstu iznijeću jedan od tipova maltretiranja, »izopštenost«, i kako borilačke vještine mogu biti rješenje ove problematike. Vjerujem da predloženo »rješenje« ovog tipa maltretiranja može biti podjednako primjenjeno i van J. Koreje…

Postoji fenomen u J.Koreji koji se naziva »wangtta«. Wangtta je osoba, najčešće dijete (mada i odrasla osoba može takođe imati ovo iskustvo), koja je isključena iz grupe kojoj bi trebala pripadati (u školi, vrtiću i sl). Kao isključena, wangtta može iskusiti različite oblike maltretiranja, kako verbalno, tako i fizičko. Međutim, najčešći oblik maltretiranja je izopštenost, odnosno potpuno ignorisanje kada se prema wangtta-i ponaša kao da on/a ne postoji.

Izopštenost je sama po sebi strašna, a u duštvu orijentisanom na grupu kao što je J.Koreja, problem je posebno ozbiljan, jer je pripadnost grupi od fundamentalnog značaja za osjećaj bitnosti osobe, i biti izopšten/a je uzrok osjećaja velike sramote. Zapravo, u J.Koreji nije retkost da su djeca koja su tretirana kao wangtta izvršila samoubistvo. Ovo je tragičan, ali vrlo čest slučaj u J.Koreji.

Koje anti-bullying (anti-wangtta) metode pružaju borilačke vještine?

U ovom kontekstu, podučavanje tehnikama samoodbrane je od male pomoći kao metoda anti-bullying-a, jer je zlostavljanje više emotivno nego fizičko. Paradoksalno je da je za ovu djecu fizičko zlostavljanje podnošljivo. Objašnjenja koja sam čuo od koreanaca/ki  koji/e su pretrpjeli maltretiranje je da to treba prihvatiti i sačekati da prođe. Eventualno, neko drugi će postati wangtta i fokus će preći sa vas na nekog drugog. Paradoks je, da ukoliko je maltretiranje fizičko, to znači da je vaše prisustvo primećeno. Niste još uvijek potpuno ignorisani i ne odnose se prema vama sa potpunim nepoštovanjem, odnosno kao da ne postojite. Kao djete toliko »gladno« za pažnjom, koje čak i negativan odnos prema sebi smatra dovoljnim, fizički maltretirano djete je često spremno da to i prihvati. U društvu orijentisanom ka grupi, najopasniji vid maltretiranja je izopštenost djeteta, koje se iz osjećanja velike usamljenosti odlučuje za samoubistvo.

Želja za primećenošću, da je prisutnost osobe prepoznata, je stalno prisutna u Orijentalnoj psihi i bitan je motiv kod djece. Kao primjer , može poslužiti poznata manga i anima serija Naruto, u kojoj je jedna od glavnih pokretačkih snaga glavnog lika da bude prepoznat i prihvaćen od strane sela i vršnjaka. Narutov put od izgnanika do primjećenog i prihvaćenog člana društva predstavlja osnovni motiv zapleta, što je možda i uzrok njegove popularnosti ne samo u Japanu, već i u J.Koreji. Iako sam uvjerenja da je izopštenost najgori oblik maltretiranja, neosnovano je umanjivati užasan efekat verbalnog i fizičkog maltretiranja na djete.

Po mom mišljenju, najviše što borilačke vještine mogu pružiti izopštenoj djeci je zajednica, grupa fokusirana na izvršenje zadataka, što dojang (sala za vježbanje, prim.prev.) može pružiti. Pretpostavljam da je moguće da dijete bude izopšteno čak i u dojang-u, ali uz blisku interakciju pažljivog i senzitivnog (za uočavanje znakova maltretiranja, prim.prev.) instruktora, mogućnosti maltretiranja su dosta male. Osjećaj »pripadnosti grupi« je neizbežan na treningu borilačkih vještina. Čak i kada je djete ignorisano od strane ostalih članova/ca kluba, aktivnosti kao što su trening formi, gdje se svi kreću na komandu instruktora, »vještački« kreira grupu. U tom trenutku realizovanja sinhronizovanih pokreta svi članovi/ce kluba kreiraju jednu grupu, koja uključuje i izopštenu djecu. Druga aktivnost koja iziskuje partnerski rad, i samim tim stvaranje osjećaja pripadnosti »grupi« je dogovoreni sparing (sparing na jedan i tri koraka, Il Soo Sik i Sam Soo Sik, prim. prev.). Dijete koje bi u nekim drugim prilikama bilo ignorisano kao wangtta, u dojang-u je »na silu« uključeno u vježbe sa partnerom, i cio proces je nadgledan od strane instruktora. Takođe, dosta osoba koje se bave borilačkim vještinama mogu posvedočiti da dojang vremenom postaje druga »porodica« i da osobe koje nemaju ništa zajedničko van dojang-a su tu povezane zajedničkim vidom rekreacije. Dojang često odigra ulogu katalizatora za prijateljstva koja ne bi bila sklopljena u nekim drugim uslovima. Nadajmo se da će dojang doprineti izopštenoj djeci da na treninzima ostvare odnose kao i ostali. Ako ništa drugo, dojang može predstavljati djetetov alternativni prostor, daleko od škole ili nekog drugog »negativnog« okruženja, u kojem on/a nije wangtta.

Fotografija ilustracija iz originalnog teksta

Fotografija ilustracija iz originalnog teksta

Pored toga, često je slučaj da su žrtve maltretiranja bojažljiva i stidljiva djeca. Treniranjem borilačkih vještina se ne može promjeniti nečija ličnost (neće neminovno od zatvorene osobe stvoriti otvorenu), ali će pomoći da se osoba ugodnije osjeća u sopstvenoj koži. Ugodnije osjećanje u sopstvenom tijelu, potpomognuto sposobnošću okretnog i sigurnog kretanja, nesumnjivo ima pozitivan efekat na samopoštovanje. Polako, ali stalno napredovanje u sposobnostima, vještini i nivoima znanja (zvanja, odnosno pojasevima, prim. prev.) postaje za djecu novi standar vrednovanja. Čak i djeca potpuno nevična borilačkim vještinama će, kroz konstantne treninge, napredovati u nivoima znanja vještine. Dijete koje je van dojang-a izbegavano, poštovano je i uvažavano u dojang-u, iako možda samo površno, na osnovu pojasa koji posjeduje, i to najviše od niže rangiranih učenika/ca (sa nižim pojasom, prim. prev.). Poboljšanje djetetovog samopoštovanja često doprinosi da se dijete osjeća i izgleda samopouzdanije, i samim tim ne izgleda više kao laka meta za maltretiranje, što potencijalno može proizvesti da maltretiranje prestane.

Iako ne odustajem od podučavanja djece anti-bullying tehnikama samoodbrane, mišljenja sam da je prava vrijednost treniranja borilačkih vještina za izopštenu (wangtta) djecu sticanje osjećaja pripadnosti zajednici, što dojang i pruža. Dojang može za djecu postati potencijalni novi »sigurni« prostor, gdje dijete postaje dio »porodice« okupljene oko birilačke vještine kojom se bavi. Takođe, trening i napredovanje u ovladavanju borilačkom vještinom pružaju djetetu drugačiji kriterijum rasuđivanja, zasnovan na programu napredovanja (rangiranja) borilačke vještine koji svi koji vježbaju moraju ostvariti. Konstantnim treningom wangtta može sebe “dokazati” pred drugima  i samim tim zadobiti njihovo poštovanje. Ovo, kao i pozitivni uticaji fizičkog treninga, utiču na izgradnju djetetovog samopoštovanja, što za uzvrat smanjuje vjerovatnoću da dijete bude potencijalna žrtva. Uvjeren sam da su ovi pozitivni efekti vježbanja borilačkih vještina relevantni kako u društvima orijentisanim na grupu, tako i u društvima orijentisanim na individuu.

Ovaj rad bio je napisan za potrebe »Anti-Bullying Blogging Carnival«, organizovanom od strane Colin Wee-a iz Jung Do Kwan Traditional Tae Kwon Do-a (Jung Do škole tradicionalnog taekwondo-a, prim. prev.).

Sanko Lewis je nosilac 4.DAN ITF Taekwon-Do-a i 2.DAN Hapkido-a. Direktor je istraživanja, edukacije, marketinga i informisanja SA-ITF (ITF, Južna Afrika). Nastanjen je u Seoul-u (J.Koreja) gdje je Univerzitetski profesor Engleske književnosti i instruktor ITF verzije taekwondo-a i Hapkido-a u »The Way« Akademiji borilačkih vještina (www.thewaymartialsarts.org).

Autor:
Sanko Lewis

Preveo i uredio tekst:
Gl. Trener TK “Akademac”
Zoran Z Nedić, crni pojas 4.DAN

Tekst je preuzet iz Totally Taekwondo-a, br.23, januar 2011

U originalu:
Sanko Lewis: »The possible Value of Martial Arts for Ostracised Korean Children«

 

vrh strane

 

Kada djeca trebaju započeti sa vježbanjem borilačkih vještina?

Jedno od najspornijih pitanja za mnoge škole borilačkih vještina je u kom uzrastu djeca mogu započeti sa vježbanjem borilačkih vještina. Dok neki roditelji smatraju da nikad nije prerano za početak, sve dok su treninzi prilagođeni mališanima, drugi pak smatraju da je prerano započinjanje sa treninzima borilačkih vještina recept za katastrofu. U većini slučajeva, sve zavisi od samog djeteta, borilačke vještine i trenera.
Ali ipak, potrebno je razmotriti još neke faktore.

trening mlađe pionirske grupe

trening mlađe pionirske grupe, mart 2017

Dok je sa njegovanjem takmičarskog duha kod djeteta potrebno rano započeti, sa druge strane, na uravnoteživanju treninga i sportskih aktivnosti kod djeteta je potrebno zajedničko angažovanje i roditelja i trenerskog tima. Ovo bi bilo ključno po dobrobit djeteta. Međutim, konstantni rigorozni trening je nešto što dolazi sa godinama i nije preporučljiv za djecu ranog uzrasta.

Evo nekih mišljenja o tome kada Vaše dijete treba započeti sa treniranjem borilačkih vještina.

Izbjegnuti povrijede uslijed “istrošenosti”

ilustracija ACL povrede

Najveća briga većine roditelja se odnosi na fizičko stanje djece, odnosno hronične povrede koje mogu nastati uslijed nebezbjedne igre njihovog djeteta. Mala djeca su posebno osetljiva na ovo. Bez dobrog plana fizičkih aktivnosti , one mogu izazvati dugoročnu štetu.
Po riječima Allston Stubbs, M.D. (ortopedici u Medicinskom Centru Wake Forest University Baptist, Winston-Salem, NC), više nego ikada je vidjela tinejdžere/ke za velikim zajedničkim problemom, izvučenih ili pocijepanih prednjih ukrštenih ligamenata (Anterior cruciate ligament , ACL).
Povrijede ACL nastaju kada se kosti noge (koljena) uvrnu u različitim smjerovima pod teretom cjelokupnog tijela. Česta je sportska povreda u sportovima gdje se naglo prenosi težište i balans cjelokupnog tijela na donje ekstremitete, koljena prije svega (npr. u sportovima kao što su fudbal, košarka,tenis…).
Najbolja prevencija je dobra razgibanost ali i zagrijanost tijela pred napor koji izuskuje utakmica i/ili takmičarski meč (u sportskom dijelu borilačkih vještina) ili glavni dio treninga.
U cilju prevencije ove, ali i svih drugih povreda koje mogu nastati na treningu i/ili takmičenju, a nisu direktno poslijedica interakcije sa protivnikom (npr. u taekwondo-u kod sportske borbe, kyorugi ili u kolektivnim sportovima kontakta sa drugim saigračima), zagrevanje i razgibavanje moraju činiti obavezni, uvodni, dio svakog treninga ili utakmice (takmičarskog meča).
U našem klubu je karakteristično da svaki trening započinje ovim uvodnim dijelom, čiji intenzitet i trajanje upravo zavisi od tematike glavnog dijela treninga i tehnike koja će se na njemu realizovati. Odnosno, shodno predstojećem naporu pristupa se zagrijevanju i razgibavanju u odgovarajućoj mjeri grupi mišića koja će biti najopterećenija u toku glavnog dijela treninga. Isto je tako i pred sam nastup takmičara/ke na takmičenju.
Zbog toga preporučujemo roditeljima da obavezno proprate prvi (a ako su u mogućnosti i neke naredne) trening svojeg djeteta, kada ga dovedu da trenira neki sport ili borilačku vještinu. Drugim rečima, bavljenje sportom jeste dobro za vaše dijete, ali ukoliko se sa vašim djetetom pravilno radi.

Zavisi od želje vašeg djeteta

trening grupe Taekwondo Školica, mart 2017

Razvoj djeteta nije uravnotežen i jedinstven za svu djecu. Neka djeca se razvijaju vrlo brzo, dok druga “procvjetaju” kasnije, i nema ništa loše u tome.
Neka djeca mogu uživati u borilačkim vještinama u uzrastu od 4 godine, dok ih druga mogu zavoljeti tek sa 10 godina. Prije uzrasta od 6 godina, najbitnije je da se djete zabavlja. U tom uzrastu, najverovatnije je prerano za učenje nekih aktivnosti koje su u školi kasnije pred njim, kao na primjer kako se suprostaviti uticaju vršnjaka.

Djeca u ovom uzrastu možda nemaju razvijenu motoriku da nogom perfektno izvedu bandal chagi, ali moraju imati sjajan čas, malo fizičke aktivnosti, interakciju sa drugom djecom i biti, možda, oduševljena time što su radili. Uvijek možete eksperimentisati sa dolaskom na nekoliko časova, vidjeti šta vaše dijete i treneri misle, i na osnovu toga donijeti konačnu odluku.

Zbog toga smo mi u našem klubu za djecu kreirali potpuno poseban program rada, kojim se trudimo da ravnomjerno doziramo učenje borilačka vještine taekwondo i šta ona sa sobom nosi, i igre koje sa druge strane su djeci zanimljive, drže im pažnju a istovremeno i kroz njih razvijaju psihofizičke karakteristike potrebne za treniranje takwondo-a, ali i bilo kog drugog sporta ili borilačke vještine za koji se odluče ukoliko prekinu sa treniranjem u našem klubu.

Zavisi od njihovog trenera

Najveća vrijednost koje vaše dijete može dobiti sa ranim započinjanjem treniranja borilačkih vještina jesu životne lekcije kojima ih borilačka vještina uči. Upravo to je razlog zašto ljudi toliko često govore o prednostima borilačkih vještina po djecu. Zbog toga porazgovarajte sa trenerom/ima koji/e će obučavati vaše dijete, prije nego što i upišete dijete u klub. Ukoliko trener/i više govore o potrebama vašeg djeteta nego o detaljima samoog programa, budite sigurni da ste na pravom mjestu. Nije svaki trener pogodno riješenje da obučava djecu, i to je nešto o čemu moraju misliti i roditelji, ali i klub.

Komunicirajte često

trening grupe Taekwondo Školica, mart 2017

Ne dozvolite sebi da vaše želja da jednog dana vidite svoje djeteta na Olimpijskim Igrama, zamagli vašu odluku. Važno je naglasiti dobrobit po dijete, trenutnu i dugoročnu, zajedno sa sveukupnom srećom djeteta. Razgovorajte stalno sa svojim djetetom, da biste na iskren i nepristrasan način procijenili treninge na koje ide. Osjećanje da su suviše pod pritiskom da se takmiči može dijete kasnije dugo odbijati od bavljenja borilačkim vještinama, ali i sportom uopšte. Fokus treninga mora biti na dobro provedenom vremenu, uz razvijanje (usvajanje) i njegovanje discipline i filozofije borilačke vještine (usvajanju moralnih principa na kojima borilačka vještina počiva, npr. u taekwondo-u su to poštovanje drugih, samopoštovanje, osjećaj za pravičnost, nepokoreni duh, istrajnost).

U kojem god uzrastu da vaše dijete započne svoje putovanje kroz borilačku vještinu, pobrinite se da prije toga obavite zdravstveni prijegled kod djetetovog izabranog ljekara. Ljekar će moći da vam da još savjeta, koji bi vam bili od pomoći prilikom donošenja odluke da li ćete upisati dijete u neki klub borilačkih vještina ili ne.

Tekst je preuzet sa web site-a http://academy.championsway.com

Preveo i uredio tekst (dijelovi koji su različiti u odnosu na izvorni su pisani italic-om):
Gl. Trener TK “Akademac”
Zoran Z Nedić, crni pojas 4.DAN

fotografije: TK Akademac, taekwondo školica, grupa mlađi/e i stariji/e pioniri/ke

vrh strane

 

Kada trebamo dozvoliti našoj djeci da prekinu trenirati?

Tablet, Mobilni telefon, iPad, Playstation, Nintendo, Facebook, Instagram…Ovo su samo neke od stvari od kojih su naša djeca zavisna. Sve one dijele jednu zajedničku osobinu, a to je trenutno zadovoljstvo.
Pitanje koje se samo po sebi nameće je da li one kreiraju društvo ljudi koji odustaju na prvi znak dosade?

trening starije pionirske grupe, jun 2017

Ono što sa sigurnošću mogu tvrditi je da je rad sa djecom istovremeno i najzahvalniji i najzahtevniji, a samim tim i najveći izazov za jednog trenera. Jer, podučavati dosta djece sa toliko različitih karaktera je svakako velika obaveza, ali i čast.

Rad sa djecom podrazumijeva, više ili manje, i rad sa roditeljima, tako da sam upoznao i različite tipove roditelja. Dok su neki roditelji, više ili manje, u “vojničkom” stilu odgajanja svoje djece, s druge strane su roditelji “slobodnog duha” koji dozvoljavaju svojoj djeci potpunu slobodu bez bilo kakvih zabrana.

Pošto borilačka vještina nije “sezonski sport”, imao sam prilike svjedočiti cjelokupnog putovanja koje djete iskusi, od početka do kraja. U većini slučajeva, to se obično odigra ovako:

  1. Dijete pokaže interesovanje za borilačku vještinu,
  2. Roditelj pronađe klub u kojem će njegovo dijete vježbati,
  3. Dijete započne sa vježbanjem borilačke vještine,
  4. Dijete kaže “ne želim više ići na treninge”,
  5. Roditelj dozvoli djetetu da prekine i započne novu aktivnost.

Bitno je naglasiti da ne dozvole svi roditelji svojoj djeci da prekinu poslije prvi put izgovorene rečenice “Ne želim da idem na trening”, ali većina roditelja da.

Roditelji, ne bih želeo da budem pogrešno shvaćen, ili da mislite da na bilo koji način Vas osuđujem. I sam sam roditelj jednog četvorogodišnjeg dječaka, tako da u potpunosti razumijem da je zaista teško odoleti zahtjevima svoga djeteta.

trening starije pionirske grupe, jun 2017

Takođe razumijem da ne treba siliti svoje dijete da radi stvari koje on/a ne želi, jer svakako ne postoji ništa ljepše u životu nego vidjeti svoje dijete srećnim.

Ali, u kojem trenutku je potrebno kao roditelj donijeti odluku umjesto svoga djeteta? U današnjem, savremenom, društvu jedina aktivnost djeteta za koju roditelj ima diskreciono pravo da odluči umjesto djeteta je školovanje. Ukoliko dijete kaže “ne želim ići u školu”, roditelj mu/joj nikad neće dozvoliti da prekine i to iz 2 jednostavna razloga:

  • Obrazovanje je međunarodna, kulturološko-društvena norma koju svi roditelji prihvataju kao neophodnu za njihovo dijete,
  • takav je zakon.

Vjerujem da je najvažnija obaveza roditelja da pruži djetetu mogućnost da postane uspješna odrasla osoba. S’toga se moramo upitati, “što čini odraslu osobu uspješnu u životu?”. Po meni, to su:

  1. Intelekt,
  2. Socijalne vještine,
  3. Karakter.

Intelekt – ne vjerujem da postoji i jedna osoba koja se ne bi sa mnom složila u vezi ovoga. Imati oštar intelekt je izuzetno važno, i isključivo se bazira na činjenici da kako sa godinama naša tijela slabe i postaju sve manje “upotrebljiva”, naši umovi mogu i trebaju ostati “oštri” do kraja života. Jer, poslovi koji se isključivo oslanjaju na um, mogu se obavljati dokle god je um za to sposoban a to je uobičajeno dugo nakon što nas je tijelo “izdalo”. Kao primjer mogu poslužiti profesionalni sportisti koji nastavljaju biti uspješni i nakon završetka svoje sportske karijere. Michael Jordan može poslužiti kao odličan primjer, jer je nastavio sa svojim super uspjehom i dugo nakon što se povukao iz košarke.

Socijalne vještine – razlog za ovaj odgovor je vrlo jednostavan. Mi živimo u društvu gdje je potrebno da uspostavljamo odnose sa drugima kako bismo dobili ono što želimo. Bez obzira da li je to naručivanje jela u restoranu ili intervju za posao, posjedovati sposobnost da efikasno komuniciramo sa drugimo je vrlo važno. Anglosaksonska izreka, koja vjerovatno postoji od početka vremena, “Radi se o tome koga znaš”, je tako tačna da ju je potrebno na fakultetima izučavati još od prvog dana studija. Bez posjedovanja odgovarajućih socijalnih vještina, osoba nikada neće upoznati “prave” ljude i imaće teži put u nalaženju “pravog” posla za sebe (naravno, pod “pravim” ljudima i “pravim” poslom ne podrazumijevam nikakav elitizam i oholost, već ljude u čijem društvu se osoba najbolje osjeća i posao u čijem obavljanju će uživati i pružiti svoj maksimum). Efikasni lideri moraju posjedovati odlične socijalne vještine kako bi njihovi timovi bili motivisani i zadovoljni.

Karakter – ovo sam sa razlogom sačuvao za kraj. Po mom mišljenju, snažan karakter je najvažnija osobina koju osoba mora posjedovati da bi u bilo čemu bila uspješna. Osjećam, na žalost, da u današnje  vrijeme važnost ove osobine polako blijedi iz misli roditelja.

Izgleda da većina roditelja najviše svog vremena i energije fokusira na razvijanju kod svoje djece ove prve dvije osobine, intelekt kroz obrazovanje (formalno i neformalno) i socijalnih vještina kroz kolektivne aktivnosti djeteta sa drugom djecom, i da u potpunosti zaboravljaju potrebu razvijanja karaktera svoga djeteta. Dijete je potrebno da uči školsko gradivo i dobija dobre ocjene, učestvuje u školskim takmičenjima iz matematike, fizike, ide na privatne časove stranih jezika i sl. To dijete će istovremeno biti i dio košarkaškog, fudbalskog i/ili plesnog tima i sl. Takođe, često se dešava da se većina ovih aktivnosti odvija u isto vrijeme.

trening mlađe pionirske grupe, maj 2017

Ne želim biti pogrešno shvaćen jer sve ove aktivnosti su bitne i dobrodošle u razvoju djeteta. Ali, kada ćemo zastati na trenutak i upitati se koja je aktivnost najbolja za budućnost mog djeteta? Koja aktivnost izgrađuje karakter moga djeteta i uči ga životnim lekcijama? Kako ja to vidim, za 99% djece, sport ispunjava dvije oblasti njihovog života, zabavu i socijalizaciju. Oni nauče važnu životnu lekciju timskog rada, ali koliki dio igre je da većina u timu pruža podršku jednoj ili za dvema “zvijezdama tima” na koje trener/ica računa da može donijeti pobjedu na utakmici?

Manje od 1% onih koji zaista i stvore sportsku karijeru, još uvijek trebaju posjedovati solidan intelekt za trenutak kada je i prekinu.

Uspjeh je nemoguć bez posjedovanja jakog karaktera. Upornost, istrajnost i snažna radna etika su dio nekoga ko posjeduje jak karakter.

Kako razvijati jak karakter kod djece? Odgovor je jednostavan.
Karakter se gradi i jača kroz proživljavanje teškoća i prolaskom kroz neugodne situacije. Karakter ne stvaramo radeći ono što nam je prijatno. Karakater se ne stvara kroz zabavu. Karakter se gradi držeći se jedne stvari duži vremenski period iako si svestan da to nije zabavno. Karakter se gradi postavljanjem drugih ispred sebe, jer stavljanje drugih ispred sebe je karakteristika jakog, a ne kao što se često pogrešno smatra slabog karaktera. I, iznad svega treba biti svjestan da je kreiranje jakog karaktera jedan dug i često mukotrpan proces samorazvoja.

Argumenat roditelja može biti da oni izgrađuju karakter svoga djeteta zadržavajući ga u jednom sportu duži vremenski period. Složio bih se sa time ukoliko dijete proživljava trenutke kada želi da prekine ili ne misli da je bavljenje određenim sportom zabavno sve vrijeme. Jer, aktivnost koja je ugodna i zabavna svo vrijeme ne može graditi karakter.

Kao što sam već i spomenuo, djeca često imaju dosta gust dnevni raspored aktivnosti u koje su uključeni. Preporučujem roditeljima da zastanu na trenutak i pogledaju raspored aktivnosti svoje djece iz ptičije perspektive. Poslijednje što svaki roditelj želi je da preoptereti svoje dijete aktivnostima koje ne donose ništa dobro njegovom/njenom razvoju.

Stoga preporučujem da koraci koje roditelji trebaju preduzeti kada određuju aktivnosti svoje djece budu:

  1. kreirati listu aktivnosti zasnovanu na “Faktoru Uticaja na Razvoj Djeteta” (DIF – Development Impact Factor);
  2. izvršiti kategorizaciju svih aktivnosti na osnovu Intelekta, Socijalnih vještina i Karaktera (neke aktivnosti će uticati na razvoj više od jedne osobine);
  3. izaberati aktivnost svome djetetu na osnovu svih osobina i najvišem “Faktoru Uticaja na Razvoj Djeteta”.

Tabelarni prikaz nekih od najčešćih aktivnosti djeteta rangiranih na osnovu DIF-a i 3 glavne osobine koje treba kod njega/nje razvijati

Da je svijet savršen, dijete bi se bavilo samo aktivnostima koje imaju visoko razvijen “Faktor Uticaja na Razvoj Djeteta” (DIF). Ali, život nije samo u obavljanju logički ispravnih stvari. Vrlo je važno izdvojiti vrijeme i uživati u životu uz razumjevanje da se potpuno zadovoljstvo postiže kada većinu svojih odluka zasnivamo na dugoročnom razmišljanju. Najbolje je stoga da svoju djecu podučavamo ovom vrlo važnom načinu razmišljanja  tako da ne žive živote zasnovane na kratkoročnim trenucima sreće.

trening mlađe pionirske grupe, maj 2017

Na kraju, roditelji su ti koji ipak žele najbolje za svoju djecu. Naša najveća obaveza i odgovornost kao roditelja, je da izvedemo i zadržimo svoju djecu na “pravom putu” dok ne odrastu. To ne znači da roditelji trebaju određivati umjesto djece čime će se oni baviti kada odrastu, već im samo pomoći u tome da taj izbor bude ispravan. Odluke koje kao roditelji svakodnevno donosimo, ili ih drže na njihovom “putu do uspjeha” ili ne. Biće trenutaka kada djete neće biti sretno. Ali, ukoliko roditelji sve što rade u vezi svojeg djeteta budu radili iz ljubavi, djete će na kraju razumijeti i cijeniti svoje roditelje zbog pružene solidne osnove za život. Ponekad je dobro staviti emocije po strani i koristitivši logiku odraslih donijeti najbolju odluku za svoje djete.

Autor: Majstor Bronson Ko

Preveo i uredio tekst:
Gl. Trener TK “Akademac”
Zoran Z Nedić, crni pojas 4.DAN

fotografije: Arhiva Taekwondo Kluba AKADEMAC

link ka originalnom tekstu: 

http://www.thekoma.com/blog/when-should-we-allow-our-children-to-quit/

vrh strane

8.benefita koja djeca dobijaju bavljenjem taekwondo-om

vrh strane

Share on Facebook